|
“Pričaj de mi dide o onoj ženi šta se u vuka mogla pritvorit...”
“Kažu
da naš svit svašta priča, znadeš i sam, nije uvik bilo televizije...
Unda bi se koji put skupili, more bit i uz koju čašu vina, al ne bi to
niko tako moga izmislit da nije jedanput niko stvarno i vidijo...”
“Ono bi se priko ognja pribacila?”
“Ma priko uža!”
“Čega to?”
“Priko
uža, to ti je ka niki konap. To je meni pokojnja baba kazivala; da je
ta nika cura, joli žena, šta ja znam, išla u brdo, nakupit drva. I unda
ima to, ka prostrto uže. I ona ti se priko njeg pribaci i učini se u
vuka. Unda ode tamo di je stado, zakolje ovcu i dovuče je, ono prinese
je anamo di je uže, jopet se pribaci i učini u ženu, meti ovcu u brime
šta je usikla onih sitnih drva, uprti ovcu i drva i ode kući...”
“Ma to su đavlije stvari, Đavla je uvik i bilo i bit će...."
|
|